Sažetak
Od samih početaka do danas psihoanaliza je suočena s problemom svojeg znanstvenog utemeljenja i sa svojom nejasnom pozicijom u svijetu znanosti. Problem znanstvenog utemeljenja analiziran je s obzirom na dvije kritike koje dolaze izvan psihoanalitičkog okruženja i unutar njega. Analizom postojećih kritika prepoznate su dvije mogućnosti koje aktualno pridonose znanstvenom utemeljenju psihoanalize i psihoanalitičke psihoterapije te ujedno uvođenju istraživanja u psihoanalitičku i psihoterapijsku praksu. Prva je mogućnost znanstvenog utemeljenja prepoznata u interdisciplinarnom pristupu putem kojeg psihoanalitički koncepti postaju pristupačni istraživanjima drugih disciplina znanosti uma, čime psihoanalitičke spoznaje postaju sastavnim dijelom njihova ukupnog znanja. Druga je mogućnost prepoznata u suvremenim promjenama u određenju znanosti i novim trendovima u istraživanju koji uključuju kvalitativnu metodologiju. Uvođenjem kvalitativne metodologije omogućeno je prevladavanje podvojenosti uloga terapeuta i istraživača te ostvarenje mogućnosti da psihoanalitičari i psihoterapeuti uče o praksi putem svoje prakse, tj. istraživanjima vlastite prakse.